Cosmic Energy

Piglet: “How do you spell love?” Pooh: “You don’t spell it, you feel it.”

27.01.2020.

Pukne film svako malo..pa se nastavi di je stao..

Sjecanje na scenu iz filma "Tesna koza" U sceni glume : Milan Lane Gutovic (Sojic), Nikola Simic (Pantic) i Sekretarica (Sekretarica) Sekretarica: (gola ulazi u prostoriju gde zatice Pantica) A vi?! Svuda gurate svoj nos?... O Boze, od ovog coveka cu da poludim. Pantic: A tako dakle, tamo dizete slusalicu a ovde noge, jel? Sojic: O cemu se radi Panticu? Sta cete vi ovde? Jel nesto kitno? Ajde podjite samnom, podjite... (odlaze u drugu prostoriju) Jel ste vi zakljucili bolovanje Panticu? Pantic: A ti tako diktiras, a? Sojic: Od kad smo mi na "ti"? Pantic: Od danas smo Sojicu na "mars u pizdu materinu"! Sojic: Oho... Oho... (na kratko odlazi u prostoriju u kojoj su malopre bili i dovodi sekretaricu) Duso, dodji ovamo. Sedi tu i pisi. (obraca se Panticu) sta to treba da znaci Panticu? Pantic: Treba da znaci da mi je puklo pred ocima Sojicu, i da si ti najveci hokstapler, bre! Koju god ti, bre, bitangu dovedem ona abanzuje! Ona abanzuje, bre! Sojic: (obraca se sekretarici) Pisi! Pantic: Pisite, pisi bre. Lopuzu si primio na pos'o, bre. Eno, eno ga, kezi mi se u lice. Ova stenografise lezeci, jel da? Lopovi i droce napreduju, a ja sedim u, bre, onom cumezu kao mladji referent. Od koga sam ja bre mladji?! Od koga sam ja ovde mladji? Sojic: Panticu, jesi li ti otpusten iz bolnice ili iz ludnice? Pantic: Pa, ocu li ja da odrtavim kao mladji referent, a? Sojic: Mi cemo svi da odrtavimo tamo gde smo rasporedjeni pravosnaznim resenjem... Ja sam Panticu hteo da budem... Kapetan ladje! Pantic: Ma nemoj... Sojic: Jeste! Ladje!... Pa sa belom kapom da plovim ladjom po moru. Ali moja ladja je otplovila Panticu... Pantic: More dobro je tebi i ovde. Ovaj jebarnik, bre, vise kosta nego sve one izdrndane masine u daktilo-birou. I elektronski telefon si kupio, a jos uvek guras prst u uvo kad razgovaras, bolje ga uzmi i gurni u dupe! A, tapacirao si i vrata, jel, da se ne cuje sta muckas, kome diktiras i koga "diktiras". (gestikulira kukovima i laktovima) Sojic: (obraca se sekretarici) Pisi "dupe" i "ovo"! (takodje gestikulira kukovima i laktovima) Pantic: (obraca se sekretarici) Pisi, pisi, pisi... Sojic: (obraca se sekretarici) Sve pisi! Pantic: Da pise, sigurno da pises. Puklo mi je kao na dlanu Sojicu. Sojic: Tek ce da ti pukne Panticu, tek ce da ti pukne. Ovoliki ce dosije da ti bude, evo ovoliki dosije. (pokazuje neku debelu knjigu sa stola) Pantic: Ma nemoj, dosije... Sojic: Jeste... Pantic: Pa za mene drugo nista i nema nego dosije. Ti, ti sve imas duplo. Ti sve duplo imas. Dva stana, dve zene, dve svalerke, dva automobila, dve plate, pa ti bre k'o da si dvoglavi arapin. Sojic: (obraca se sekretarici) Pisi dvoglavi arapin! Sekretarica: Pisem. Pantic: (obraca se sekretarici) Pisite, pisite... Zbog takvih kao sto je on, moja cerka na konkurs ide kao u kupleraj. A za mene nema mesta u bolnici. Sojic: Ja cu da te smestim tamo Panticu. To da znas da cu ja da te smestim tamo. Pantic: Pa nece moci... Sojic: 'oce! Pantic: ...jer u bolnicu primaju samo sa trinaest pogodaka. Sojic: U kafez, Panticu! Jer za tebe nije krevet nego kafez, Panticu! Pantic: A za tebe je corka, pa da vidimo ko ce koga! (gestikulira srednjim prstom i odlazi) Sojic: Corka?! Za mene corka? (obraca se sekretarici) Nemoj ovaj kafez da pises. (seda za sto, hvata se za glavu i uzdise)

27.01.2020.

Minuta...

Kada je osvanula vijest prije nekih 20 sati na internetu mislila sam da je sala.Sta se ovo desava pomislih ?! Jedan od najboljih NBA igrača svih vremena Kobi Brajant i njegova ćerka Đijana (13) poginuli su u helikopterskoj nesreći u Kalabasasu, u Kaliforniji. "Neka igra nastavi da raste i crtajte put za neke sljedeće", glasi tekst njegove posljednje poruke prije smrti objavljene na drustvenim mrezama. Ja i sport smo vecinom nebo i zemlja ali postoje igraci koji su mi oduvijek bili dragi i pratila sam njihov rad .Njega izdvajam zbog svih izjava od nekad prije mnogo godina i od prostih prica,lekcija i mudrosti mimo sporta ali svakako da je sport bio u jednom momentu inspiracija za sve nauceno..Mislim da je mimo njega i kcerke pisalo da je poginulo jos par ljudi. Ljudi ginu svaki cas ali ljudi koji su vrijedni pamcenja,koji iza sebe ostave nesto posebno a to je nesebicno iskreno djeljenje iskustava zivotnih kao lekciju bez ikakve skrtosti oni su istaknuti,prepoznatljivi i nemoguce ih je zaobici..Istina je da ce da zivjeti vjecno i da ce se mnogi koji ga vole i dalje voditi njegovim izjavama i mudrostima i sjecanjima na sve u cemu je bio najbolji.

27.01.2020.

Degradacija tla uzrokuje masovne migracije

Degradacija zemlje, uzrokovana između ostalog neodrživom poljoprivrednom praksom, zagađenjem i urbanom ekspanzijom, već šteti dobrobiti 3,2 milijarde ljudskih bića, ili 40 posto svjetskog stanovništva, istaknuto je u prvom globalnom izvješću ikada na tu temu. Tlo je u "kritičnom" stanju, upozorava ta opsežna studija ostvarena pod pokroviteljstvom Međuvladine platforme o bioraznolikosti i uslugama ekosustava (IPBES), okupljene na plenarnoj sjednici čitav tjedan u Medellinu u Kolumbiji. "Transformirali smo veliki dio naših šuma, naših pašnjaka, izgubili smo 87 posto naših vlažnih zona. Doista smo promijenili kopnenu površinu", istaknuo je Robert Watson, predsjednik IPBES-a koji broji 129 zemalja članica. Loše eksploatirana ili previše eksploatirana, tla gube na kvaliteti. To se očituje sve većim smanjenjem "obradivih površina te, stoga, i sredstava za život" što će "primorati ljude na odlazak. Više neće biti moguće živjeti na tom tlu", istaknuo je on. Do 2050. ta degradacija, "zajedno s problemom globalnog zatopljenja usko povezanim s njom, primorat će 50 do 700 milijuna osoba na migracije", dodaje se u toj analizi koju je provelo stotinjak dobrovoljnih istraživača iz 45 zemalja. Najoptimističniji izgledi su nam "ako doista pokušamo s održivom poljoprivrednom i šumskom praksom, minimiziranjem klimatskih promjena gospodarenjem s niskim udjelom ugljika", dodao je Watson. No, "ako nastavimo s našom neodrživom praksom i ako globalno zatopljenje postane sve kritičnije", približno 700 milijuna ljudi bit će primorano migrirati u sljedećih trideset godina, upozorio je on. Fenomen se pothranjuje "visoko potrošačkim životnim stilom" bogatih zemalja, kao i rastom prihoda i demografijom u zemljama u razvoju, dodaje se u izvješću. Pogoršanje kvalitete tla također je čimbenik ratova. "Smanjenje produktivnosti tla čini društva osjetljivijima za društvenu nestabilnost, posebice u sušnim krajevima. Ono utječe na prehrambenu sigurnost, vodu koju pijemo, zrak koji udišemo, dakle na sve stanovnike Zemlje što predstavlja gospodarski trošak procijenjen na 10 posto godišnjeg BDP-a. Do danas samo 25 posto tla na planetu nije "znatno ugroženo" ljudskom aktivnošću a taj bi postotak mogao pasti na 10 posto do 2050.

27.01.2020.

Doba izumiranja

U svakom ratu postoji vrijeme mira i vrijeme oluje. Postoje periodi izdaje.Periodi kada se nasu saveznici okrenu protiv nas..Na kraju ne izdaju oni nas,vec sebe ..(zivotna linija)

27.01.2020.

Kroz iglene usi

Jednom procice sve ...

23.01.2020.

Paklena linija

Uskoro ce mi 31 godina..Nisam se osvjestila ni od nekoliko prije a ono vec gazim kusur tridesetih..Ne hvata me panika kao lani .No bolje da me lovi panika pa da svasta poduzmem no ovo stanje ravnodusnog gorenja istim tempom..Vatra nit se smanjuje niti pojacava a gori.Pali srce,dusu i vraski je pakleno ..Bit ce i procice no dal razum docice ?

22.01.2020.

Zimska pisma

1.Opustjelom ulicom provejava snijeg. Kao sablasti pahulje plešu prostorom na zagubljenom dijelu neba. Zašto gledam ravnodušno bijeli tango? Zašto ne znam sanjati ona predgrađa, mjesta vječitog čekanja, gdje pišu se najduža i najljepša zimska pisma? Čini se da je čovjek nadživljen. Ništa ljudsko u njemu više nema smisla. Tek, sa postiđenom sjetom, pomislim na neposluh naših duša. Smijale su se baš ovim lekcijama po kojim nam se danas životi odmotavaju. Učili su nas mali ljudi tajnama velikog življenja. Mi nismo htjeli naučiti nista. Udisali smo život kao planinski vjetar s jeseni. Vjerovali samo svojim čulima. Sada, sjedimo u istoj zimi, na njena dva nespojiva kraja. Nestajemo neumitno sa životima od svih onih naučenih lekcija koje nismo ni slušali. Mrznemo skupa sa svim razgolićenim tajnama postojanja i teškim zaboravom na nekad davno udahnut okus života. S vremena na vrijeme osmjelim se odgegati za svojim mislima. Misli imaju čudne skrivene staze i prate tragove do svih onih mjesta kojih više nema i koja , možda, nikada nisu ni bila stvarna. Mjesta su popločana našim htijenjima. Stjecišta izgubljenih duša, gdje se svi vraćamo i nikada ponovo ne sretnemo. Tužna prostanstva našeg mimoilaženja. Ipak, odstojim na tom nejasnom prostoru. Sam. Pokušavam raspoznati sebe i u sebi sve one nekadašnje male nemire podijeljene s vama. Ničega preoznatljivog. Ničega više nema na mutnoj površini svijesti. Potom, umoran, prateći svoje pognute misli dogegam se natrag, na jedno drugo mjesto. Skrovito stanište za moj novi, naučeni života. Opipam ga. Stvaran je. Znam to, jer ga ne osjećam baš ničim. Mirisom mastila udahnem nestale dane. Sav postanem mastilo zimskog pisma koje će, možda, naći vaše nepoznate adrese i otići bijelim usjecima duž utihle ulice. 2. Po zidovima promiču sjenke nekog starog Godoardovog filma. Skriven medju njih djetinjasto pokušavam pobjeći i od same pomisli na sebe. Suluda pomisao i sulud bijeg u prozebloj sobi za igru sjenki. U susjedstvu neko sluša Rahmanjinova. Sonata. Zašto mi je prva pomisao da je u sobi do moje neko ko je srećan? Ti zvuci kao da kidaju život. Bole. U boli te bar malo ima. Sa prozora zgrade preko puta vidim oči djeteta. Oči koje stare. Pogled će mu se zamrznuti za okno i ostati u malom staklenom kvadratu života. U mom životu, preko puta, dogorijeva cigareta. Dim, sjenke, prsti maestra i trag mastila na zimskom pismu. Posljednje izgubljene pahulje sa klavirskim zvucima bijesno se razbijaju o staklena okna na nepomičnim liku djeteta. Nestaju. Bazdi noć u truplima ugašenih cigareta. Sve se stišaje. Sjenke pospale po polutamnim kutovima sobe. Akordi isakapali niz zidove i kao živi, koračajući oko mene, umorno pospali. Nebo se sklupčilo u svoje sivilo. Dječaka, s očima koje stare, u polumraku pustoši više ne mogu vidjeti. Umorni, beskrvni i stvarni život gluho kunja u svojoj dosadi. U mraku traju još jedino modre riječi zimskog pisma. 3. Noćas se sjećam da smo bili ljudi. Nekad. Smijem se toga bar pokušati sjećati. Bez milosti za sebe i vas. Bez bojazni da ću utonuti u neizbježnost patetike i smiješni sentiment samotnjaka. A bili smo. I imali lica. Ne mogu ih se više sjetiti. Znam da su bila drugačija od ovih kojih nosimo. Mogli smo ih gledati kao da gledamo u nešto najljepše ikad stvoreno. Mogli smo im se smiješiti u ogledalima. Znali smo ih prepoznavati i čekati. Sve smo znali, ali ih nismo znali sačuvati. Lutaju sada rasuta posvuda. Tuđa, neprepoznatljiva i nikome draga naša lica. Imali smo imena. Ne pamtim ih više. Znam da su bila raznolika i melodična. I živjela su samo kao imena. Obična imena. Izgovarali smo ih onako kako se izgovorila prva sveta Riječ. Imena su nam počela umirati. Postala su ružni znaci naših prepoznavanja u različitosti. Imali smo riječi. Kada nismo znali njihova značenja pretvarali smo ih u melodije. Onda smo ih osluškivali kao pjesmu svemira i savršeno ih razumjeli. Gospode, koliko je u njima bilo blagoslova ljubavi i mirisa vječnosti! Potom, došla je šutnja. Kao podlac. U prezrenju tuđih sami smo onijemili i pobacali samoživim rukama sve te darove riječi. Danas nam ni vlastite riječi podjednako ne znače ništa koliko i tuđe. Imali smo moć da stanujemo u snovima. Siromašni podstanari u savršenoj raskoši. Plaćali smo stanarinu vjerom u uzvišeno pozvanje svojih lica. Vjerom u riječi i imena. Vjerom u vječnost svih nas. Vjerom u malu nebesku tačku svjetlosti, gdje su se dodirivali svi naši, kao more ustalasani životi. Noćas, kada ne postoji niti djelić nas, niti išta za što bi mogli reći da je naše, ja ću biti vaše i moje davno lice. Ime koje ste voljeli. Riječ što je dostojanstveno živjela na usnama. Biću mali, smiješni podstanar nestalog života, ili tek samo obris slova jednog zimskog pisma. 4. Tiho je. Kao onda kada nam je postalo tjeskobno, kada smo izašli gordi i uvjereni da su putevi bezbrojni a mogućnosti beskrajne. Vrata su se zatvorila. Iza njih ostali su da samuju snovi o nama, o čovjeku. Otišli smo različitim cestama, vjerujući u ispravnost svojih odabranih mogućnosti. Imali smo zakon nužnog za opravdanje. Nismo u njega vjerovali, ali smo ga imali. Vjerovali smo, a krili jedni od drugih, da tamo, iz naše podstanarske sobe, nismo ponijeli najvredniji dio sebe. Sada više i ne lutamo. I ne tražimo nove ceste. Ni svoja lica, ni svoja imena, ni svoje podstanarske snove, ni planetom razbacane riječi. Dovoljno smo daleko da se ne moramo plašiti bliskosti i susreta. Dovoljno nam je hladno da bi ikada poželjeli toplinu drugih. Možda ćeš se upitati ko sam ja, u stvari, ne pokušavajući ni da me se sjetiš. Možda ćeš se nasmijati patetičnom i smiješnom samotnjaku sa drugog kraja zime. Možda, čak, nećeš ni povjerovati da se uopšte više igdje i pišu zimska pisma. Ipak, dobro znam da pamtiš zimske vatre. Lica su nam bila obsjana i sjenke plamena na njima činila ih istim. U pucketanju te vatre, u koju se i kosmom ljubopitljivo zagledao, naša imena su postojala jedno uzvišeno ime. To ime mi smo mijenjali za zaborav. Njega više nema i nikoga se ne može sjetiti. I prije nego se zagasi vatra u tvojoj svijesti, u posljednjim umirućim plamičcima vidjet ćeš naše, od snijega mokre ruke, i osjetiti , bar na tren, svu uspavanu magiju jednog upokojenog života. Ne znam što ćeš osjećati. Ne znam ni kako ćeš preći svo to vrijeme do ulica u predgrađu. Ne znam ni da li ćeš i ti poželjeti napisati jedno zimsko pismo. Jedino znam da ja ne smijem prestati čekati. Ne smijem prestati vjerovati da zimska pisma još postoje i putuju. E.Z.

21.01.2020.

Nista vise nije vazno..

Lice sveta zlobno i lazno se raspline za cas.Niko vise nije bitan, svi su pesak prezren i sitan pesak ispod nas..Balasevic

21.01.2020.

Cestitka za 2020..(arhiva razmisljanja)

Cestitka za novu godinu ..Da li si sanjala kako se ruši Avala? Da li te nervira,kad ti iz svemira pošaljem leptira? Smatrala sam da na ovom blogu nema mjesta za tebe ni u sjecanju a ako se put do tebe nadje da to bude minimalna napomena na tebe..no nekako si se provukao kroz najsitnije tunele proslosti i podsjetio me na nase postojanje bez iceg ,ikoga i ista a sa svim . Razmisljala sam dugo da li da se javim.Nisam zeljela da se javim .Sta da kazem ?Pomislila bih na momenat da je neka sala,crni humor a opet se razmisljala. Da se javim i cujem da si sjajno dok ti glas podrhtava u nadi da kao iz stopa ne pitam te toliko puta koliko je dovoljno da mi kazes istinu jer uostalom ti ne zoves tako cesto da bi bilo vremena za "sjajno sam"! Da li ti ikad padne na pamet gubitak ispod napuknutog leda. Da,sjetim se iz navike no ako cemo po tome ,ono sto nikad nismo imali nije ni bilo nikad nase !Opet tvoja nastrana filozofija ,promrmljao je.Razgovor se zavrsio sa zeljama onim rutinskim ,formalno jadnim ..a tisina je oboje prekinula buneci se kako je na izmolu i kako je vrijeme da odspava do neke nove godine,novog Bozica i Uskrsa..Brzo se dogodilo. Izgubili smo se a nismo se ni imali ..Kada smo zavrsili razgovor ,pomislila sam da je to zapravo jedina istina mimo naseg ponosa. Mada ponos ce nas kostati uopsteno za cijeli zivot ..Ono sto se ne desi nije se trebalo desiti Postali smo prica iz nicega ,ne zelim ni zamisliti kako bi bilo da je nesto i bilo a ako bi i pokusala vjerovatno bi to bila tragikomedija i lose utroseno vrijeme zivota.

20.01.2020.

Otvoreno pismo

Moram priznati da je bilo jako emotivno,potresno i u jednom momentu porazavajuce a u drugom uspjesno citati pismo koje sam napisala prije godinu dana za novu godinu,sastavljajuci popis svega sto zelim..Mislim da u zivotu nisam toliko promasila.Jedna od znacajnih stvari je bilo da izgradimo odnos (bolji odnos)Dakle u mom planu bila je "prijateljica"lazna ocigledno,bas ona koju sam otpisala pocetkom Juna 2019 godine u potpunosti iz zivota.Finansijski planovi su na pola puta pa je tu i ucinjen napredak na osvrtanje od lani.Planovi za ove godinu su potpuno kontra planovima od prosle godine docnije smjernice .Zakljucila sam puno toga,ako bi nesto zeljela ,ne bi zeljela dovoljno kao sto znam pa da izvrnem svijet naopacke vec samo zelja koja se zeli i vrlo brzo umre..Bilo je bas tako..U jednom trenutku sam umjela iskoristiti svaki momenat zivota a vec u drugom bi se nasla u vakumu i pokusavala doci sebi i skloniti se od drugih koji me koce.Interesantno je sa ljudske psihologije bar ..da je ljudski um nacinio motor koji ga koci s vremena na vrijeme ne uvijek..Zasto ?,Vrijeme ne mozemo kupiti ? Jos uvijek tragam za odgovorom ..Uoci nove godine sam prosetala da kupim limun dok jos rade trgovine.Prolazeci kroz hol jedne zgrade ..odjednom vriska ,plac ,mrtav covjek pokriven ,hitna i pogrebna Prolaze tako drugi onako zurno da slave..da kupuju...Ja sebi ne mogu doci..Ne od straha ;ne od prizora vec od tih ljudi koji ni na prokleti tren ..ne zastanu da se zapitaju...samo na djelic sekunde..o svom zivotu ..ne tudjem ali tudji bi trebao da probudi sve u nama samima i osjecaje..I tako dodjem kuci i prvi zadatak u ovoj 2020 je biti ZIV .Pokusati biti ZIV i ZDRAV ostalog nema ,vrijeme ce da donese ,smjernica.je toliko puno da ne vrijedi planirati..No mimo planova mogu da Vam kazem puno toga...Vase vrijeme je neponovljivo vrijeme ,zato ga ne tracite kao vecina u budalastine (droga,alkohol,otrovi igrice,kladionice,facebook,svadje,pohlepu ,ljubomoru itd itd) Mozete ali to ce vec biti prodano vrijeme bez povratka..Na Vama je..Naucila sam puno i o svom licnom vremenu..Da sam znala ovo sto sada znam..Sve bi drugacije..Vrijeme nas ne mjenja ali vremenom postajemo ono sto smo oduvijek bili ..Otuda losi ljudi..lazna prijateljstva ,ogorcenost i zlo u ljudima.Samo su ono sto su oduvijek trebali biti ali vise ne mogu se skrivati..Otuda dobri ljudi ,ljubav ili jacanje odnosa izmedju dvoje dobrih ljudi itd tome slicno . Vrijeme otkriva sve Nema vise pisama uoci nove godine.


Stariji postovi